Ćao svima.
Počela škola.
I zato sam sretna.
Meni je škola falila, a sad da se primim posla. -.-

Evo, ovaj post će biti moja autobiografija koju sam napisala prošle godine.
Btw. cilje te autobiografije je bio da ima humora. xD
Evo, počinje:

Rođena sam, navodno, 28.lipnja 1995. godine u gradu Zaboku. Na ovaj svijet iz majčinog trbuha izašla sam u točno 16 sati i 15 minuta da ne bih zakasnila na svoju najdražu seriju. Od mame sam također saznala da je na dan mog rođenja sjala žuta kugla na nebu za koju sam tek kasnije saznala da je Sunce. Nakon tri dana odspavanih u bolnici, napokon sam stigla kući. Sudeći po slikama koje stalno gledam, prvih godinu dana sam samo jela, spavala i plakala. Stvarno čudno, ali ipak istinito.
Kako sam rasla, bivala sam sve pametnija, ali i radoznalija. Znala sam da sam Hrvatica i time sam se ponosila isto toliko kao i sada. No, ipak me nešto pokušalo zbuniti. Bilo je to putovanje u grad Karlsruhe u Njemačkoj sa ciljem da posjetim svog djeda i baku. Kako sam jedva čekala to putovanje, grad sam potražila na karti. Bio je tri prsta dalje od Hrvatske tako da nisam razumjela svrhu auta na tako malu udaljenost . Tek sam kasnije vidjela koja je svrha auta za to putovanje. Na kraju krajeva, saznala sam da mi je mama samo rođena u Njemačkoj što mi je izbrisalo sumnje da nisam Hrvatica. S tatine strane još uvijek promatram knjigu u kojoj piše da je moja obitelj ( ne otkrivam prezime na blogu) iz Mirkovca. Zanimljivo!
S 10 godina počela me zanimati glazba. I tako sam počela učiti svirati flautu u puhačkom orkestru Ivo Tijardović iz *** ( ne otkrivam mjesto stanovanja na blogu). No, moja obitelj od onda ne živi mirno, nego svaki dan sluša moje piskanje koje nazivam sviranjem. Ponosna sam na samu sebe što nastavljam već dugogodišnju tradiciju puhačkog orkestra Ivo Tijardović, ali i svoje obitelji.S deset godina-zapravo manje od deset godina sam doživjela šok koji neki ljudi nazivaju Lovro. Zapravo, Lovro mi je brat, ali na glup način. Mislim, brat mi je samo zato što imamo iste roditelje. Unatoč progovorenim riječima, ja ga volim. Najviše me bilo strah kada je Lovro rođen sa 7 mjeseci, ali sam bila razočarana što je Lovro dječak. Zar nije roda mogla donijeti još jednu curicu po mojoj želji?
Osim što se družim s bratom, knjigama i kompjuterom, volim se zabavljati s prijateljima. Prijatelja imam puno i sa svima se dobro slažem, no postoji ipak ona prava, najbolja prijateljica, a to je Martina. Nju poznam od rođenja iako se sa godinu dana nismo razgovarale kao sada. Pogotovo volim kada je Martinin brat Matija dobre volje pa nas onda nasmijava. To je tako super!
Jako sam sretna što imam svoju obitelj i što uz njih proživljavam najljepše trenutke. Moja obitelj mi je sve što trebam.

Amen. Gotovo.
Zaključak: Ja sada i ja prije godinu dana smo skroz drugačije osobe.
Pff.
I pogodite koliko sam dobila iz ovoga. Ajaja.
I na kraju, evo slika, na kojoj sam ja:

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.